Što je stvarno? Što znači da se nešto smatra stvarnim? A kako možemo biti sigurni, s našim ograničenim osjetilima i pamćenjem, da nešto što smatramo stvarnim to zaista i jest?

Stvar je stvarna ako ste sigurni da ona postoji, na bilo koji način. Međutim, ova sigurnost može biti nepogrješiva isto koliko i sredstva s kojim smo ustvrdili da je nešto stvarno. Osjetila su uvijek pogrešiva. Stoga, bilo koja sigurnost o nekom postojanju koja se temelji na osjetilima je ograničena sigurnost te bi se preciznije mogla označiti kao vjerojatnost. Na primjer, stolica na kojoj sjedim dok ovo pišem je stvarna, ali samo do one mjere, iako se u svakom pogledu čini stvarna, koliko je moja percepcija o njoj pogrešiva. Moguće je da je moja percepcija o stolici pogrešna, stoga ne mogu biti siguran da li je stvarna iznad dosega mojih neposrednih osjetila.

Budući da ne možemo ustanoviti da je nešto zaista stvarno zbog ograničenja naših epistemoloških alata, da li je uopće moguće da se postigne ovo hipotetsko stanje "sigurno stvarnog"? Nemoguće je zamisliti kakva bi to stvar mogla biti, ili kako bismo došli do nje, ili u kojem obliku bi nam se prikazala. Ne možemo se s njom upoznati s običnim osjetilnim sredstvima i čak i ako bi koristili pojačane osjetilne strojeve, još bi postojala mogućnost pogreške. Ako se uopće otkrije "sigurno stvarna" stvar, morala bi se otkriti pomoću procesa koji se uopće ne bi oslanjali na osjetila.

Koncept koji je u pitanju je da li postoji stvarnost koja je objektivna, odvojena od našeg osobnog ljudskog iskustva. Bilo kako bilo, ako nismo tu da čujemo, prozaično padajuće stablo će napraviti buku. Iako ne možemo isključiti mogućnost da je ovo istina; ne možemo čak biti sigurni da ne postoji objektivna stvarnost, bilo bi blesavo pretpostaviti da postoji. Ne postoji logičan razlog da se to učini. Ako odlučite vjerovati u objektivnu stvarnost, onda prelazite granicu vjerovanja koju ja ne želim prijeći. Ako vjerujete da drvo pravi buku, dodjeljujete uzvišeno i privilegirano stanje postojanja stvarima koje primjećujete oko sebe.

Da li bilo moguće da čovjek ima iskustvo o nekom entitetu, da bude svjestan postojanja neke stvari bez oslanjanja na osjetila? Odgovor je potvrdan. Ova ideja se može izraziti na nekoliko načina, ali najdostupnije rješenje je izraženo kao: "Mislim, dakle postojim.", što podrazumijeva da možete biti sigurni o postojanju nečega bez oslanjanja na osjetila. Metoda određivanja koja se koristi u ovom slučaju, umjesto oslanjanja na osjetila, je logički silogizam. U kontekstu ovog izraza "Ja" nije stvar od krvi i mesa, jer se takvo biće može jedino odrediti osjetilima. "Ja" za koje je Descartes dokazao da postoji je dio njega koji nije mogao odrediti svojim osjetilima, ali je ipak bio svjestan njegovog postojanja. Međutim, jedino što je on mogao utvrditi za to postojanje je samo to da postoji. Izraziti bilo koju drugu osobinu bi značilo sniziti sigurnost na vjerojatnost. Jedino postojanje koje možemo apsolutno ustvrditi je samo to postojanje i ne možemo je podrobnije definirati osim reći da jest.

Ovo čisto i apstraktno postojanje se može spoznati u svemu onome što je spoznato o tom postojanju. Kao što sam već rekao, svaki pokušaj da se neka stvar označi sigurno stvarnom će propasti, zbog toga što su naša osjetila pogrešiva. Iako nikad ne možemo biti sigurni da je ono što gledamo zaista ono što mislimo da gledamo, možemo biti apsolutno sigurni da gledamo. Ovo je postojanje koje je opaženo našim osjetilima, jer da nije tako, ne bismo ništa mogli spoznati, bilo stvarno ili nestvarno, sigurno ili ne. Možemo spoznati sliku i dok ne možemo biti sigurni da ima nijanse crvene ili plave, crne ili bijele, platna ili papira, drveta ili metala, ili bilo koje druge osobine koju bismo mogli spomenuti, možemo biti sigurni o jednoj osobini koja mora biti prisutna po logičkoj dedukciji. Postojanje.

Ova čisto i apstraktno postojanje, što predstavlja jedinu stvar u koju možemo biti apsolutno sigurni, se nikad ne može srozati do stanja postojanja koje je spoznatljivo našim osjetilima. A ipak je to jedina stvarnost oko koje možemo biti potpuno sigurni. Kazati kako uopće ima neke osobine znači izdati našu sigurnost u vezi tog postojanja i uništiti ju, jer je ono čista srž, iznad bilo kakvog specifičnog kategoričkog aspekta.

Što je onda racionalnije? Vjerovati u nešto što nikad ne možete dodirnuti, vidjeti, okusiti, čuti ili namirisati, a ipak je to jedina stvarnost oko koje smo sigurni jer je nemoguće za nju da nije stvarna. Ili je racionalnije vjerovati u odjeću koju stavite na sebe prije nego izađete? U kruh koji jedete ujutro, tuširanje, ili u vaše voljene koje poljubite prije nego odete negdje?

Ove stvari su vam poznate iz života, i iako su mnogobrojna, ne možete biti sigurni oko bilo koje od njih. Jer možete biti u krivu oko mjesta gdje ste ostavili svoje ključeve, ili, iako se sjećate da je slika koju ste kupili izgledala lijepo, sada se to vašim osjetilima više ne čini tako. Zar onda niste pogriješili kod prvobitnog izgleda slike? Prvi čips u vrećici čipsa može bit izvrstan, ali pri kraju vrećice vam se može učiniti da jedete masni čir. Kako objašnjavate ove nedosljednosti u vašim osjetilima? Ako ipak vjerujete da vaša osjetila vide ono što je stvarno, iako ste suočeni s nemogućnošću vaših osjetila da spoznaju stvarnost, onda zaista imate veliku vjeru.

September 14, 2007

Our gratitude to "Draugdur" for this translation.