Home Ikonoklast

Problem civilizacije - i njegova kulminacija u modernom vremenu kao posljedica okončavanja svoga smrtnonosnog kruga - se, do nekog stupnja, svodi na brojeve. Jedna osoba uvijek može odlučiti o daljnjem smjeru djelovanja, čak i ako je to kompromis koji loše završi, također može raditi i na poboljšanju tog smjera; nešto što započne kao glupost može, kroz postupak znanstvene metode/prirodnog odabira zvanog "primjenjivanje onoga što djeluje i napuštanje onoga što ne djeluje", postati pametno. Spojite dvije osobe zajedno i njihovo slaganje oko tog smjera postaje teže, osim ako nisu strastveno zaljubljeni; spojite 20 ljudi te to postaje nemoguće. 200 milijuna? Propali ste.

Koji je uzrok ovome? Jednostavna činjenica o brojevima je ključna, ali ovo se može nadići ako su svi spremni krenuti istim smjerom i ustupiti određeni dio svoje osobne vlasti u zamjenu za mudar plan daljnjeg djelovanja. Vaših dvadeset ljudi u odboru će dobro raditi ako su okruženi društvom koje će tolerirati neke pogreške i ako im daje odriješene ruke za obavljanje dobrog posla; kada je potrebno da njihova zapovjedna vlast koja drži sve na okupu bude popularna, ili da donosi novac, onda će ti ljudi odlutati u privatnu stvarnost te početi kovati urote jedni protiv drugih; "Što će biti moja naknada?" i "Ja ne želim da me okrive za ovaj nered." Ali pored metodoloških problema, postoje i oni kvalitativni; jedna glupa osoba u odboru će donošenje odluka učiniti tako dosadnim da će uskoro cilj biti što prije završiti sastanak i poslati posljedice kvragu.

Mi kao ljudi smo u nevolji jer se naši slobodni/individualni izbori sukobljavaju s drugima i bez dominantnog glasa - filozofa/kralja, mudraca, pjesnika, boga - koji nam govori što točno trebamo raditi, sklonosti pojedinca preuzimaju stvari. Programer želi napisati neki kod te umjesto da poboljša rad računala, on napiše 3D rendering program. To je samo po sebi dobar doprinos; kada se gledaju stvari u cjelini, to je greška jer ono što je bilo potrebno je poboljšanje operativnog sustava. "Ali to nije toliko zabavno!" i "To je dosadno, želio sam izraziti svoju kreativnost!" - su epitafi, a ne izjave o zadatku kojeg je trebalo obaviti. Mi previše radimo i iscrpljujemo se zbog potreba ostalih, kao i zbog radikalnih, destruktivnih kompromisa. Mi imamo naviku međusobnog manipuliranja jer se udomaćila disfunkcionalnost. Uskoro smo stvorili deset tisuća slojeva osrednjeg planiranja, čak i u vlastitim umovima (moralnost) te smo toga miljama udaljeni od spoznavanja realnih rješenja određenih situacija. A potom smo bespomoćni protiv parazita.

Neki bi rekli da nema smisla biti oštar prema parazitima. Zašto bismo bili ljuti na kombi koji prodaje sladoled djeci, "ako nikome ne šteti?" Jednostavan odgovor: jer "ne šteti" jednostavno nije dovoljno. Potrebno je raditi sa društvom prema pojednostavljivanju svoje zadaće i smanjivanju sati koje utrošimo na nju. Želite manje raditi? Dostignite više reda. Što više dopustite parazitska djelovanja, poput prodavanja sladoleda djeci, to više poredak postaje otečen, kalcifiran, zbunjen te ćete utrošiti više vremena rješavajući probleme. Ako toleriramo odstupanja od plana, zapravo postajemo manje slobodni jer vrijeme provodimo kompenzirajući nedostatak jasnog smjera djelovanja.

Građani su uhvaćeni između dvije tlačiteljske sile: onu kod vođa, koje mogu postati zlostavljačke, i onu kod svojih sugrađana, koji kroz nenamjernu sebičnost mogu nametnuti toliko parazitskih zahtjeva na civilizaciju da je mogu srušiti ili učiniti svoje sudjelovanje u njoj zamornim i otežavajućim zadatkom. Koliko nam više treba naraštaja da ih otpremimo na poslove koje mrze, surađujući sa moronskim suradnicima, nesposobnim šefovima i odrješitim klijentima kako bismo shvatili da tlačimo jedni druge? Tvrdnja da problem leži u diktatorskim vođama je opće prihvaćena kao istinita, ali ako pogledamo bolje u naše motivacije, ta tvrdnja je samo namijenjena da prikrije onu drugu silu (parazitnost zahtjeva mase) jer mi svi potajno želimo da stvari budu onakve kakve hoćemo te se nadamo da možemo malo zavarati stvarnost...pretvarati se da ne postoji, učiniti stvari ugodnijima za nas, čak i ako su na štetu cjeline.

Nekoć davno, ljudi europskog podrijetla su bili pametniji, privlačniji i skloniji zajedničkom radu. Radili su manje zato što su radili zajedno: gotovo da se i nisu bavili s unutarnjim neprijateljima, nisu ispred sebe imali zamršene interferirajuće zadatke, imali su malo parazita. Paraziti prvo izviru iznutra, a onda pozovu i druge kako bi mogli dijeliti krivicu i povećati svoju parazitsku moć; prvo su to bili oni koji su željeli bogatstvo, ali ga nisu zaslužili, potom su se pobunile mase kako bi mogli imati "jednak dio" te su na kraju to bili imigranti i nove religiozne i interesne grupe, svaka sa svojom čudnom doktrinom. Svi mi ispaštamo zbog ovih ljudi, a ne dobijamo ništa zauzvrat od njih.

Dvije tisuće godina kasnije, patnja ovog individualnog ikonoklaštva je dosegla vrhunac. Zahvaljujući motoru s unutarnjim izgaranjem, mi živimo toliko udobno da se možemo pretvarati da ne primjećujemo naše parazitsko postojanje, sve dok se ne probudimo i ne uvidimo koliko su loše osnovne usluge, koliko su opasni naši gradovi, koliko je glupa naša kultura, koliko vremena čekamo ispred crvenog svijetla...itd. Mi se možemo uroniti u našu osobnu dramu--što želim danas gledati na TV-u? Gdje je moj duhovni smjer? Što danas drugačije i neobično mogu uraditi?--ali nas ovo ne čini sretnima; mi stalno jedemo, ali nikad nismo siti. Čak možemo prevariti i same zahtjeve života, jer čak i naši "teški poslovi" su laki poslovi sa puno stanki, puno premještanja papira i razgovaranja s ljudima, koristeći telefone i e-mail. Ali ćemo provesti osam sati na poslu i dva u automobilu.

Prodali su vam račun dobrih stvari, ljudi na zemlji. Rekli su vam da možete živjeti na lak način, umjesto toga, svi radimo napornije. Rekli su vam da će biti "po vašem"; umjesto toga je vaš način interpretiran kroz ukuse mase (npr. kroz potpuno zaglupljivanje). Rekli su vam da možete biti što god hoćete, ali danas imate društvo koje se temelji na moralnosti lažne poniznosti stoga svaki pokušaj pronalaženja nečega što nije odmah shvatljivo od masa je projekt bez profita te stoga umire u zaboravu. Rekli su vam da ćete biti ikonoklast, ali ste zapravo još jedna tužna osoba sa hobijem i dnevnim poslom. Naravno, ima nekoliko rock-zvijezda i CEO korporacijskih pljačkaša, ali oni su manjina i većina takvih umre na bijedan način. Koji je tvoj smjer, moderni čovječe? Odgovor: smjer prema samouništenju kroz eksces i poniranje u treći svijet.

Jedino oni inteligentni, poput Kaczynskog, Nietzschea, Vikernesa, i Huntingdona vide ovaj uzorak ponašanja pa su zato nepopularna manjina jer je uvredljivo za većinu ljudi vidjeti nekoga tko je toliko intelektualno obdareniji od njih da bi im se mogla dodijeliti moć samo zbog toga. "Ali oni nisu radili za to!" rekle bi mudre mase, podmuklo smišljajući način kako da uklone one iznad sebe. (Oni znaju malo više od onoga što vide na televiziji, nesvjesni na činjenicu da su svi ti "izvori informacija" motivirani istom idejom: govorite onoliko koliko možete o živopisnim vijestima ne ulazeći u neugodne istine ispod površine. Inteligentni promatrači primjećuju sličnost između mainstream i underground medija kao dokaz ove gotovo identične motivacije; čak i subverzivne novine moraju steći čitateljsku publiku, a to će uraditi tako da nikoga ne uvrijede, a opet pruže senzaciju, jer su svi ionako prezauzeti da samo naslovi poput !!!svemirski ekstremno!!! mogu privući njihovu pažnju.)

Ljudski eksperiment će se možda pokazati kao pogreška, posebno jer i dalje raste bez nalaženja boljeg smjera. Čitava histerija oko globalnog zatopljenja i cijena nafte je privremena; dugoročna kriza je smanjivanje kvalitete (inteligencije, snage, ljepote, iskrenosti/realizma) ljudskih bića. Ako nitko nije preostao dovoljno pametan da primijeti da živimo u sranju, onda je to najbolje sranje na planetu! Ne može biti bolje od toga. Plaćajte svoje poreze i račune, slušajte strah i ulizivačku lakoću na televiziji. Sve će biti u redu. Apokalipsa nije ogromna eksplozija, nego usporavanje vremena do identičnih djelovanja koja se ponavljaju s "novim" licima uvijek iznova, ne postižući ništa te ogromno ponavljanje koja nas polako dovodi bliže i bliže glupim, ovisnim o podražajima i zadovoljstvima prostacima, nesposobnih za ljepotu i junaštvo koje nas je nekad razlikovalo od majmuna.

May 25, 2006

Our gratitude to "Draugdur" for this translation.


Slashdot This! Bookmark on Windows Live! Bookmark on Newsvine! Bookmark on Reddit! Bookmark on Magnolia! Bookmark on Facebook!

Copyright © 1988-2010 mock Him productions