Home Živjeti znači umrijeti

Život je čudna stvar za nas, ljudska bića. Rođeni smo u život kao mala, razborita i čudesna bića, radoznala o tome što život jeste i što nam može ponuditi. Potom starimo i postajemo sve više i više poput zemlje po kojoj gazimo; puni uspomena, volje da i dalje živimo i doživljavamo, istražujemo, ali više ne - smrt je naš jedini prijatelj kada dođe vrijeme našeg prijenosa do vječnosti.

To je paradoks, jer život nikad ne "počinje" ili "završava" - to je vječnost, a vječnost nema koncepta vremena. Mi ljudi ovo znamo, ali emocionalno ne možemo shvatiti ili prihvatiti ovu činjenicu. Naša logika nam kaže da ćemo mi, također, postati prah i nastaviti dalje prema vječnoj izmjeni energije, od jednog stanja do drugog. To je zbog toga što ovako naš svemir funkcionira; dopuštajući da energija putuje između različitih pozicija i da se ili penje, u istraživanju, ili da se spušta, u propadanje i smrt. To je život - i vječnost.

Jedan od emocionalno najjačih osjećaja koje netko može da iskusi predstavlja svjedočenje bliske osobe kako se spušta tim ljestvama, ostavljajući energiju iza sebe, kao da volja za životom jenjava i blijedi. Osoba, od svoje mladosti, je počela stvarati i izgrađivati društvo za nadolazeće generacije. Osoba s mnogim sposobnostima i vještinama - samo da polako postane nesvjesna o stvarnosti oko sebe, o svijetu u kojem svi živimo.

Kada sretnete takvu osobu koja je doživjela 100 godina, koja ne zna tko ju posjećuje, što se kreće oko nje, gdje treba ići, što treba misliti, što će biti sutra, emocionalna logika postavlja pitanje; zašto? Zašto da nastavimo živjeti ako naši životi gube energiju? Što je život bez plamteće duše? Ljudi koji se opiru, bore, hrle prema ratu i miru, u veze mržnje i ljubavi - ne divimo im se samo zbog ovoga; nego se divimo i transcendenciji tijela da zadovolji i razvije um - da se oslobodi od materijalnog i pridruži svijest apstraktnom. Naš svijet se sastoji od ideja i oni koji ovo ostvare će aktivno stremiti prema ciljevima koji smatraju materijalno funkcioniranje samo kao način postizanja promjene i prerađivanja ovih ideja.

Kada se susretnete sa starošću, suočite se licem u lice sa smrću duše, ubrzo shvatite neke stvari; 1) da postoji velika razlika između življenja i stvarnog življenja života, i 2) da priroda mora imati zadnju riječ i da ne postoji način kako bismo to izbjegli. 1) se odnosi na romantičarski pogled na svijet; živjeti znači steći nova iskustva, znači stremiti prema višim ciljevima i stanjima uma, istraživati i uživati u osjećajnosti života i prihvaćanje vječnog koje nas oblikuje i njeguje kao ljudska bića - pokoravati s čašću i umrijeti na isti način.

Ovo je pradavni pogled na godine i starost; u pre-kršćanskim vremenima su nordijski muškarci i žene, kada su osjetili da ne mogu više doprinositi obitelji i društvu, ili odlutali u šumu da umru ili su se bacili s litice. Oni, nasuprot modernom čovjeku koji gleda na život kao stanje samo materijalnog življenja, su shvatili da, bez snage za istraživanjem i savladavanjem izazova, bez smisla koji su im njihovi pradavni bogovi i božice davali, bez nečega za što se vrijedi boriti i živjeti - život nije bio vrijedan ničega. Jednostavno rečeno, biti živ je značilo zapravo živjeti, a ne samo disati i postojati.

Dok je ovo bio vrlo težak i brutalan način života, također je bio i veoma realističan i smisleniji način gledanja na stvarnost; mi se rađamo samo da umremo, stoga zašto ne živjeti za nešto što nadilazi smrt? Moderni ljudi ne mogu vidjeti iza njihove vlastite smrti i budući da su naviknuti na moderno društvo i na način funkcioniranja modernog društva, postaju impotentni kada se suoče sa starom osobom, gdje je um toliko propao da djeca i uspomene postanu stvari rascjepkanih slika, kao da je foto album razbacan uokolo i poderan na djeliće - neprepoznatljive situacije i iskustva koja su sada prošla.

Za modernog čovjeka je život jednostavan: odrastanje, studiranje, rad, obitelj, propadanje i smrt. Čekaju ih samo beznačajni i repetitivni zadaci. To je na neki način nevjerojatno, jer svi ljudi duboko negdje u sebi čeznu za nečim drugim. Dok odlaze na posao i primaju plaću koju troše na mjesečnu stanarinu, nitko se ne osjeća zadovoljno i sretno unutra ako su ulice preplavljene anarhijom i nasiljem, ako je kultura demonizirana i zamijenjena s potrošačkim proizvodima i plastičnim idealima, ako je obiteljski posao u rasulu i muškarac i žena se ne mogu složiti oko uloga koje moraju obavljati, ako su djeca nestabilna, nesigurna i emocionalno razorena - poput stabla, ne možemo se održati bez korijenja koji nas njeguje i daje nam život. Čak i najmarljiviji pojedinci u našem društvu se suočavaju s istim vječnim principima kao i naši preci; ljubav, kulturna povezanost, prirodna iskustva i rat. Možemo se ili suočiti s njima i cijeniti ih zbog iskustava koje predstavljaju, ili možemo potonuti u moderni način života: "moram raditi, moram glasati, moram slušati i moram podržavati ovo jer su sve druge alternative zle". Ne iznenađuje činjenica da je većina ljudi u našem društvu ili luda ili emocionalno razorena iznutra.

Ovaj materijalni pogled na život; da dokle god dišemo, mi smo "živi" kad-tad porekne samog sebe, jer nijedno ljudsko biće se ne osjeća zadovoljno samom činjenicom da je "živo". Biti živ znači preuzeti aktivnu ulogu u životu i u onome što nam ovaj svijet ima za ponuditi. Provoditi osam sati u uredu i dizati papire koji samo stvaraju još papirologije, ići kroz život bez preispitivanja nikad ne istražujući drugu stranu rijeke, zarobiti se u vlastitom umu i nikad ne vidjeti što leži ispred ne znači živjeti - to je smrt. Jer smrt nije samo stanje u kojem naša materijalna tijela trunu i raspadaju se, nego promjena mentalnog stanja. Za osobu koja je provela godine ne znajući tko je oko njega, ne znajući čitati, pisati ili slušati glazbu, niti biti u stanju raspoznati vlastitog unuka i tko je vaš mljekar susjed, to znači umrijeti - ili jednostavno ne živjeti.

Moderni čovjek ne može i ne želi ovo vidjeti, jer to znači prevrjednovanje onoga što znači biti živ. Većina ljudi ne želi da postavi ovo pitanje, jer ono može dovesti do spoznaje da njihovim životima manjka smisao i da smrt može biti više nego jednostavni materijalni gubitak. Romantičari se ne boje materijalne smrti, jer je ona neizbježna - svi ćemo umrijeti, prije ili kasnije. Umjesto toga, on se boji dana kada će njegov um postati toliko tup, zbunjen i toliko propao da ne može više jasno misliti, kada se misli izgube u oblaku magle. Kada sebe zamišljamo dok trčimo praznim ulicama pokušavajući naći izlaz. Kada je magla svuda oko kuća, šuma i zraka i kada smo izgubljeni u vlastitoj stvarnosti. Kada čujemo glas koji nas pokušava dovesti na put: "Sjećaš li se mene? Vidiš li me? Ja sam tvoj unuk, sjećaš se? i kada potrčimo prema tom glasu. Zateknemo se u stražnjoj uličici, osvrćemo se uokolo ali vidimo - osjećamo jedino - maglu.

Nejasni, besciljni, ne znajući gdje potrčati, gdje se skriti, gdje uopće živjeti. Za romantičara, ovo je smrt. Ovo je stanje u kojem život nigdje ne vodi, nego do neizbježnog kraja. Davne civilizacije su bile inteligentne u tome da su shvaćale da život mora imati smisla, ili inače nije vrijedan življenja. Nordijska paganska religija počinje od trenutka gdje je praznina početak, čime samu sebe poriče, i onda automatski se pretvara u beskrajnu tvorevinu rastuće stvarnosti. Ljudi u davnim civilizacijama su živjeli na ovaj način; išli su u rat da testiraju svoju snagu i hrabrost, imali su djecu koja su živjela nakon što su oni umrli, štovali su bogove i majku prirodu kako bi njegovali nastavak života - njihov pogled na život nije bio onaj materijalni, nego onaj hrabri i idealistički. Onaj tko se usudi suočiti sa smrću zaista zna što život zapravo predstavlja. Živjeti znači umrijeti.

Moderni čovjek se boji ove ideje i romantizma općenito, jer on znači da većina ljudi u našem modernom društvu žive praznim i beskorisnim životima. Da lutaju dalje, ne znajući što misliti i za što raditi. Jer konzumiranje proizvoda i biti sretan, postati lijen i predebel na nezdravoj hrani zbog osobne nesposobnosti, živjeti u obitelji koja je razorena iznutra, uništiti ono što viče: "Ja sam život, ja sam prošlost i budućnost, ja sam tvoj život, ali i tvoja apsolutna smrt" znači da ste već mrtvi. Moderni čovjek nikad neće ostarjeti i ne može ostarjeti. Nikad neće doživjeti dan kada počne propadanje i nastupi smrt. Moderni čovjek je već mrtav jer nikad nije ni živio.

July 13, 2006

Our gratitude to "Draugdur" for this translation.


Slashdot This! Bookmark on Windows Live! Bookmark on Newsvine! Bookmark on Reddit! Bookmark on Magnolia! Bookmark on Facebook!

Copyright © 1988-2010 mock Him productions